od jumanjinz » Sre Sep 30, 2009 1:20 am
Hvala za ovaj film. Isti je sniman pocetkom 80-tih godina u Vazduhoplovnoj Gimanziji u Mostaru, mojoj nekadasnjoj skoli i svedocanstvo je jednog lepog vremena koje se vise nikada nece ponoviti.....
Molim vas, ne zamerite mi sto cu dodati tekst sa sajta Avijacija Bez Granica kao dopunu ovom lepom filmu.
Ove je rijeci nas profesor Tomovic Miladin uputio pripadnicima 10 klase Vazduhoplovne Gimnazije u Mostaru, na proslavi njihovih 30 godina mature:
"Trideset godina u odnosu na vjecnost nije neko vrijeme.
Pozvacu u pomoc Jesenjina: "licem u lice, nista se ne vidi, veliko se vidi na daljini"
Zato je , valjda, i trebalo cekati tri decenije da se donese zakljucna ocjena i izvede stanje, jeste li realno ocijenjeni na ispitu zrelosti?
Nije ovo lament nad Vazduhoplovnom Gimnazijom, nego potvrda da je ova skola imala pun rezon, da su njeni tvorci bili vizionari (generali Bubanj i Loncar) i da su obiljezili jedno vrijeme.
Bolno je saznanje ucitelja da nema vise sto da kaze svojim djacima, da se zamagljuje svako razmisljanje o buducnosti, a vracanje proslosti ostaje jedina utjeha kao rijeka koju su napustile obale. Sa radoscu se
sjecamo onih tuga koje su prosle, a sa tugom mislimo o iscezlim radostima sto nam daje unutarnju ravnotezu, do nemocnog prihvatanja svih zbivanja u zivotu.Sve je prolazno osim ruznoce. I vrijeme kao
kategorija je neprolaz, nama se samo cini da vrijeme tece, u stvari,ono nas samo kruni i trosi.
Vrijeme se moze mjeriti prosloscu...I sve se vraca: ptice selice, godisnja doba, vjetrovi, djetinjstvo se vraca kroz starost, roditelji kroz djecu, ucitelji kroz ucenike... Samo je zaborav kraj svih stvari. Ja vas trazim u likovima golobradih djecaka,a vama zivot izbrazdao lica kao da ste za zivotni kredo uzeli da se mukama brze stari i dulje zivi.
Bila je jedna skola cudo, jedan grad nevidjene ljepote i jedna zemlja predivna i svojom ljepotom ukleta da nestane.
Zato smo danas donijeli ovaj jubilej u zdanje ove gimnazije koja je izrasla iz nase dabi se mi ulili u nju. Bit ce to divno kad ovakve jubileje budemo slavili u nasoj skoli...
Pod plavim nebom mostarskim, prije 34 godine okupljena ova generacija 15-godisnjaka, golobradih djecaka, dosla je da stasa u ljude, odabrala je hrabrost za profesiju, da bi vam zauvijek srce ostalo negdje na
obalama Neretve.
Vi, sto ste mostarske zute kise ponijeli sa sobom kao prtljag u bijeli svijet, jer ste tamo zivjeli bajku da su tresnje najsladje u Jesenici, da su grudi Mostarki izvajane u kamenu i da mirisu na majsku rosu.
Vratite se danas u tu bajku kad ste prosipali dert po mostarskim sokacima, topili ljubavne jade u vinu kod Zuje, prvom casicom i prvom cigaretom, prvim poljupcima i milovanjima ulazili na vrata zivota, da
bi vam se ostalo bilo drugi put, kao kod djevojke koja se prvi put "prevari" da bi svakom sledecem ljubavniku prosula pricu da je on tek drugi, ali ce prvog skrivati u srcu za nezaborav..
Niste imali dileme, puzati ili letjeti, odabrali ste visine i let, zov visina, sapat zvijezda..
Oprostite nam sto nismo znali da unaprijed predvidimo najtezu lekciju iz istorije, sto je geografska karta iz koje ste ucili domovinu zastarjela..
Ali smo vas istinski i nepogresivo ucili: Da ce ljepota spasiti svijet, da je najvesi smisao ljubav i da ona nema pocetak i kraj, da je to jedna rijec, a u njoj se radnje, stanje i zbivanje..
Ucili smo vas da je covjek citav zivot duzan otadzbini, kao sto se djetinjstvo boluje cijeli zivot.
Dva sinonima, domovina i otadzbina, tako blizu a tako daleko!
Domovina je gdje je dom, pa ih covjek moze imati vise i moze se mijenjati kao u latinskoj mudrosti "ibi bene patria est", domovina je gdje je dobro, a otadzbina je samo jedna, zemlja oceva i djedova,
rodna gruda gdje se glavom udara kad se iz majke ispada. Ona nije kosulja da se mijenja, njoj se pripada rodjenjem, krvlju i tkivom..
Uvijek je istorija na ovim prostorima trazila mnogo da bi nam dala malo. Kad je istorija poprimala miris krvi i ljudskog mesa, nove krvave bajke ispisuje nase pokoljenje. Nastade smutno vrijeme i nesretni narodi opet pocinju pisati istoriju spomenicima.
Vi zamijeniste himnu " Od Vardara..." nekim novim tekstom: "Moji su drugovi biseri rasuti", kao i svaka skoljka koja od istog zrna pijeska napravi svoj biser, s tugom u zavezljaju, svatko od nas je uzeo svoj
dio bola da bi se rasuli ovom planetom..
Nismo dali odgovor gdje je sjeme zla,gdje je u tom besmislu smisao?
Smisao je vase danasnje okupljanje, kao i zelja onih koji danas ne prisustvuju ovom znacajnom trenutku, a u mislima su ovdje.
Sve vas srdacno pozdravljam,zelim vam jos mnogo okupljanja. Pozdravljam i one koje zivot odnese na drugu obalu sa zeljom da vas cistota duse brani od nanosa koje zivot ostavlja, a neka vas
gimnazijske klupe i dalje cuvaju da vas mrznja ne otruje.
Neka vam druzenje bude sretno i prijatno.
22.maj 2004. godine
U Vojnoj gimnaziji ,Petra Cajkovskog 2,Beograd"
